Novost 06.05.2024
Kako raditi na psihološkoj otpornosti?
Image
Kako raditi na psihološkoj otpornosti
Briga o sebi nije luksuz i ne mora uključivati skupe stvari i kompleksne tehnike. Osim očitoga poput brige o vlastitom zdravlju i sigurnosti (i to ne samo kad smo bolesni), na svakodnevnoj razini briga o sebi podrazumijeva upravo one „sitnice” koje uzimamo zdravo za gotovo i kojih se lako odričemo često onom „Samo da još… pa ću…“ rečenicom.

Otpornost u prirodnim i tehničkim znanostima predstavlja povratak u prvotni oblik nakon savijanja ili istezanja. U psihologiji ona se naziva psihološka otpornost i moguće ju je definirati kao proces i rezultat uspješnog prilagođavanja teškim ili izazovnim životnim iskustvima, posebice kroz psihičku, emocionalnu i ponašajnu fleksibilnost te prilagodbu unutarnjim i vanjskim potrebama.

Kada doživimo traumu ili tragediju; suočimo se sa zdravstvenim, obiteljskim, poslovnim ili financijskim problemima; nevoljama ili prijetnjama bilo koje vrste to od nas zahtijeva pronalaženje određene „strategije preživljavanja“. Ljudi koje smatramo psihološki otpornima koriste se svim dostupnim resursima kako bi se što bolje nosili s nepoželjnim okolnostima u kojima su se zatekli. Otpornost obuhvaća sprječavanje nastanka ili smanjenje smetnji nakon značajnog stresa, ali i brz oporavak od smetnji koje nastanu kao posljedica doživljenog rizika,. To ne znači da psihološki otpornije osobe žive život bez pritisaka. One se također suočavaju s teškim životnim događajima i stresorima te doživljavaju niz neugoda, no s njima se bolje nose. Jačanje psihološke otpornosti pomaže ljudima naučiti kako prevenirati ili učinkovitije upravljati stresom te može smanjiti tjeskobne i depresivne smetnje, razumijevanjem i ovladavanjem čimbenicima koji sprječavaju iscrpljujući stres (kao što su kvalitetan san i opuštanje…) te onima koji mogu pridonijeti razvoju psihičkih smetnji ili bolesti (kao što su negativne automatske misli, zabrinutost, umor i poteškoće spavanja…).

Psihološka otpornost nije urođena i moguće ju je razvijati i unaprjeđivati. Usvajanjem novih vještina i navika, na koje smo nerijetko „prisiljeni“ kada se suočimo s neugodnim i izazovnim situacijama, ujedno potičemo svoj osobni rast što slikovito potvrđuje i poslovica „Što nas ne ubije, ojača nas.“

Provedena istraživanja upućuju na postojanje određenih obrazaca ponašanja koji osnažuju našu otpornost, a time i kapacitet da se nosimo sa stresnim životnim događajima i okolnostima. Uvođenjem i prakticiranjem tih poželjnih obrazaca u naše svakodnevno funkcioniranjem stvaramo i jačamo svoj nevidljivi štit u obrani od (ne)očekivanih teških i neželjenih situacija koje će nas zadesiti tijekom života.

Briga o sebi nije luksuz i ne mora uključivati skupe stvari i kompleksne tehnike. Osim očitoga poput brige o vlastitom zdravlju i sigurnosti (i to ne samo kad smo bolesni), na svakodnevnoj razini briga o sebi podrazumijeva upravo one „sitnice” koje uzimamo zdravo za gotovo i kojih se lako odričemo često onom „Samo da još… pa ću…“ rečenicom. Da bismo se osjećali dobro, uživali u životu i bili otporniji na stres – vrijeme za sebe, za drage osobe, pauze za šetnju, trenutke za neko zanimljivo štivo ili seriju, i druge vrijedne sitnice – sve to trebamo promatrati kao ključni dio brige o sebi. Kompleksne vještine i tehnike nam nisu potrebne sve dok nam ispred nosa stoje ove tako obične, a zapravo presudne stvari koje često ni ne smatramo važnima.

Kako graditi psihološku otpornost?

  • održavanjem važnih međuljudskih odnosa,
  • odvajanjem vremena za sebe i za aktivnosti u kojima uživamo,
  • brigom o svom fizičkom zdravlju kroz tjelovježbu, kvalitetnu prehranu i dostatan san,
  • povećanjem svoje emocionalne inteligencije i unaprjeđenjem vještina suočavanja s problemima,
  • izražavanjem vlastitih emocija, želja i potreba,
  • suosjećajnim postavljanjem granica drugima i nježnim samogovorom,
  • vjerom u sebe i traženjem pomoći te
  • obraćanjem stručnjaku mentalnog zdravlja.

Psiholozi smatraju da postoje određeni čimbenici koji se tijekom života mogu učiti i vježbati kako bi osoba podigla vlastitu razinu psihološke otpornosti, a neki od njih su:

  • sposobnost emocionalne samoregulacije
  • sposobnost rješavanja problema
  • prihvaćanje neuspjeha kao korisne povratne informacije
  • barem jedan podržavajući i kvalitetni odnos koji djeluje kao zaštitni faktor
  • životna svrha i usmjerenost na budućnost.

Psihološka otpornost se još uvijek proučava i sve je više studija koje tvrde da je riječ o sposobnosti koja se razvija i uči, ali čini se da postoje i studije koje idu u korist genima, odnosno činjenici da postoji i genetska predispozicija kod nekih pojedinaca (npr. rano životno okruženje i okolnosti tijekom odrastanja). Psihološka otpornost, iako dijelom određena genima, nije osobina te se mijenja tijekom našega života ovisno o iskustvima kojima smo izloženi. Individualne razlike u ličnosti i kognitivnim vještinama doprinose našoj sposobnosti prilagodbe, međutim socijalna podrška (uspostavljanje i njegovanje dugotrajnih i bliskih donosa s „važnim“ drugima (obitelj, prijatelji); selektivnost u biranju osoba s kojima provodimo većinu svog vremena u smislu da se okružimo ljudima koji nam pružaju podršku i pozitivno se odnose prema nama) ima značajnu ulogu u razvoju otpornosti tijekom cijeloga životnog vijeka.

Koriste nam i:

  • (Samo)svijest – preispitivati se (ali ne i osuđivati); biti svjestan svojih misli (posebno ograničavajućih uvjerenja), osjećaja i ponašanja; objektivno sagledati situacije u kojima se zateknemo kao i identificirati svoje „snage“ i „slabosti“ u tim konkretnim okolnostima uvelike pomaže u učinkovitom suočavanju sa životnim poteškoćama, problemima i stresom općenito.
  • Briga o sebi – uključuje brigu o tjelesnom i mentalnom zdravlju, usvajanje zdravih navika (od uravnotežene prehrane, redovite tjelesne aktivnosti, meditacije, joge i sl. do umjerene i ciljane „konzumacije“ digitalnih medija) te izbjegavanje ovisničkog ponašanja bilo koje vrste (alkohol, cigarete, narkotici, lijekovi za smirenje…).
  • Samoefikasnost – način na koji pristupamo životnim situacijama utječe na našu funkcionalnost i osjećaj uspješnosti. U tome će nam pomoći prihvaćanje stava da su promjene i stresne situacije sastavni dio života i da ne trebamo imati odgovore na sve što nam se u životu događa, ali možemo sagledati situaciju iz različitih perspektiva i razmotriti sve mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju da si je olakšamo. Poželjno je učiti iz prošlih iskustava i koristiti stečeno znanje za učinkovito nošenje s novim situacijama.

No, ukoliko nas određena krizna situacija ipak zadesi „nespremne“ kao ključne strategije „prve pomoći“ izdvajamo:

  • Prihvatite promjene (ali i patnju) kao sastavne dijelove života.
  • Usmjeriti pažnju na (i najmanja) pozitivna iskustva u datom trenutku te stvari i okolnosti na koje možemo utjecati i mijenjati u našu korist.
  • Postavljajte si male, ostvarive ciljeve (Čekanje da se stvari same riješe, da budemo spremni, da steknemo dovoljno samopouzdanja slabi nas i iscrpljuje, smanjuje naše samopouzdanje i vjeru u sebe).
  •  Svakodnevno preispitivati svoje misli i ponašanja na način da se zapitamo u kojoj mjeri nam ona pomažu ili odmažu da se osjećamo dobro odnosno bolje.
  • Usredotočite se na širi kontekst (Podsjetimo se da teška situacija neće trajati zauvijek. Hoćemo li ostati emocionalno zarobljeni u teškoj situaciji – ovisi o nama )

Pripremila: Lea Maričić , spec. klin. psih., Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti


Više/izvor:

https://budidobro.com/psiholoska-otpornost/

https://psihogym.hr/stres/kako-graditi-otpornost-na-stres

Bernstein, A. (2012). Zabluda o stresu: odakle stres uistinu dolazi te kako živjeti sretnije i zdravije. Lekenik: Ostvarenje.

Krohne, H. W. (2002). Stress and coping theories. U: International Encyclopedia of the Social Behavioral Sciences, 22, str. 15163-15170.