Svjetski dan borbe protiv bjesnoće, 28. rujna 2016.

Bjesnoća je jedna od najsmrtonosnijih zoonoza (bolest koja se prenosi sa životinje na čovjeka) globalno. Gotovo 55 000 ljudi godišnje umire od bjesnoće, najviše u zemljama Azije i Afrike a veliki dio te brojke predstavljaju djeca u dobi do 15. godine života. Više od 95% slučajeva bjesnoće u ljudi nastaje kao posljedica ugriza bijesnih pasa. Bjesnoću uzrokuje virus (Lyssavirus) koji je proširen po čitavom svijetu. Osim pasa, i druge životinje mogu biti izvorom zaraze za čovjeka, poput mačaka, rakuna, čagljeva, mungosa, tvorova te drugih vrsta divljih mesojeda. Ovdje ne smijemo zaboraviti šišmiše, koji su također izvor bolesti i odgovorni su za brojne smrtne slučajeve širom svijeta.

Svake godine, više od 15 milijuna ljudi širom svijeta pristupi cijepljenju protiv bjesnoće, odnosno primi postekspozicijsku antirabičnu profilaksu (PEP), koja je jedini način da se ta opaka bolest spriječi i ne razvije. Na taj način, sprječavaju se stotine tisuća mogućih smrtnih slučajeva u ljudi, godišnje. Zbog toga je posebna važnost data obradi ugrizne rane nakon kontakta s bijesnom ili na bjesnoću sumnjivom životinjom (temeljito čišćenje i pranje ugrizne rane sapunom pod mlazom tekuće vode!) te što raniji odlazak liječniku radi započinjanja postekspozicijske antirabične profilakse (PEP-a).

U velikom broju zemalja (npr. Indija, zemlje JI Azije i Afrike), u kojima je bjesnoća endemski zastupljena, efikasna kontrola bjesnoće teško je provediva, bilo zbog same financijske situacije bilo zbog slabo organizirane zdravstvene i veterinarske službe. Dvije su temeljne mjere koje se trebaju provoditi kako bi se u takvim zemljama mogla uvesti kontrola prirodnih žarišta. To su: cijepljenje pasa protiv bjesnoće te oralno cijepljenje lisica protiv bjesnoće. Ove dvije mjere, cijepljenje pasa protiv bjesnoće te oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće gdje se ide prema eliminaciji virusa bjesnoće iz prirodnih žarišta te tako prema statusu zemlje slobodne od bjesnoće, provele su velikim dijelom gotovo sve Europske zemlje. U zemljama gdje je uvedena efikasna kontrola bjesnoće, druge životinjske vrste, u prvom redu šišmiši, postaju glavni rezervoar bjesnoće, te tako humani slučajevi postaju vezani na ugrize bijesnih šišmiša.

U Republici Hrvatskoj, zadnji slučaj humane bjesnoće, zabilježen je davne 1964. godine, točno prije 50 godina.

U usporedbi s Europom i svijetom kako stoji Hrvatska?

U Republici Hrvatskoj, godinama se brojni stručnjaci humane i veterinarske medicine, bore svakodnevno, da davna 1964. godina, i nadalje ostane samo statistički podatak. 

Djelatnici antirabične ambulante Referentnog centra za bjesnoću u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ svakodnevno pregledavaju ugrizene pacijente, cijepe pacijente, provode preventivno cijepljenje osoba profesionalno izloženih bjesnoći (doktori veterinarske medicine, veterinarski tehničari, biolozi, speleolozi, istraživači i dr.), ali i provode edukaciju pučanstva o načinu izbjegavanja kontakta s bjesnoćom, kao i postupaka nakon samog ugriza. Od 2010. do 2015. godine, otkada se u Republici Hrvatskoj počeo provoditi program oralne vakcinacije lisica protiv bjesnoće po treći puta, bilježe se odlični rezultati. Iz godine u godinu, broj pozitivnih izolata se drastično smanjivao, da u 2015. godini po prvi puta, nije zabilježen niti jedan jedini pozitivni izolat bjesnoće u divljih i domaćih životinja. Ukupno je bilo pretraženo 7.196 životinja (uključujući i 1 šišmiša), koje su sve bile negativne na bjesnoću. 

Od 2013. do 2015. godine na području Republike Hrvatske, nije zabilježen niti jedan jedini slučaj bjesnoće u mačaka, a od 2014. do 2015. godine u pasa. 

Zbog ovakvih uspjeha u području provođenja oralne vakcinacije lisica protiv bjesnoće, Uprava za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, kani Republiku Hrvatsku proglasiti zemljom slobodnom od bjesnoće (eng. rabies free country) u 2018. godini te se priključiti našim susjednim zemljama Italiji, Sloveniji i Austriji (koje su također rabies free zemlje).  

Takva uspješna kontrola bjesnoće nastala je kao rezultat suradnje svih razina veterinarske djelatnosti i zdravstvenih ustanova (klinike, bolnice, domovi zdravlja, županijski zavodi za javno zdravstvo) kao i nadležnih Ministarstava. 

Unatoč ovako dobrim rezultatima, humana i veterinarska struka trebaju biti na oprezu, budući da bjesnoća može prijetiti i nakon što zemlja postane i proglasi se zemljom slobodnom od bjesnoće (oprez: importirani slučajevi).

Vezano uz humanu medicinu i dalje je potrebno provoditi postupke i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije prilikom svake vrste ozljede nanesene od psa, mačke ili druge domaće ili divlje životinje. 

Članak pripremili: prim.dr.sc. R. Vodopija, dr.med, specijalist epidemiologije i M. L. Kosanović Ličina, dr. med., specijalist epidemiologije, Referentni centar za bjesnoću Ministarstva zdravlja RH, Služba za epidemiologiju