Devet dama u povijesti mentalnog zdravlja

Položaj žena u prošlosti i danas se u mnogo čemu razlikuje. Povijest su pisali muškarci, pa se čini, kako su u njenom stvaranju, uglavnom muškarci i sudjelovali. Žene su manje bile prisutne u raznim područjima javnog života te je njihova dominantna uloga bila u odgoju djece i održavanju kućanstava. U drugoj polovici 19. stoljeća u Engleskoj su osnovane sufražetkinje, pokret za jednako pravo glasa muškaraca i žena, odnosno uvođenje ženskog prava glasa. Izraz suffragette dolazi od engleske riječ suffrage koja znači pravo glasa. Pojavom sufražetkinja dolazi do promjena u položaju žena u javnom životu. Sredinom 19. stoljeća žene se počinju upisivati na medicinske fakultete u europskim državama, ali zbog posebnih usmenih ispita moraju ulagati u obrazovanje dvostruko više truda nego njihovi muški kolege te se mogu baviti medicinom samo u partnerstvu s muškim liječnikom.

Prva istaknuta žena u povijesti medicine i mentalnog zdravlja bila je Florence Nightingale, utemeljiteljica jednog od najhumanijih poziva, medicinskog sestrinstva. Rođena u Firenci u Italiji 12. svibnja 1820. godine svojim radom je promijenila odnos sestrinstva u bolnicama i pomogla mnogim ratnim stradalnicima da prežive u novoj borbi poslije ranjavanja – u borbi za život. Florence Nightingale najviše se iskazala u Krimskom ratu kada je neumorno radila na reformi sanitetske službe britanske vojske. Povisila je standarde liječenja i znatno utjecala na osnivanje buduće organizacije Crvenog križa. Sa svjetiljkom u ruci noću je obilazila ranjenike i bolesne, zato su je vojnici nazvali „dama sa svjetiljkom“. Zbog njezina doprinosa u Velikoj Britaniji je proglašena nacionalnom heroinom, a od 45 tisuća funta nagrade osnovala je prvu školu za izobrazbu medicinskih sestara u Engleskoj. Zato se smatra utemeljiteljicom poziva medicinskih sestara, a njezin rođendan 12. svibnja danas se obilježava i kao Međunarodni dan sestrinstva. To je jedinstven dan u godini kada se skreće pozornost na rad medicinskih sestara i njihovu ulogu u njezi bolesnih i zaštiti zdravih ljudi pa tako i unapređenju mentalnog zdravlja.

Melanie Reizes Klein (1882. - 1960.) bila je austrijsko-engleska psihoanalitičarka. Osmislila je nove terapeutske tehnike za djecu koja su imala utjecaj na razvoj dječje psihologije i suvremene psihoanalize. Melanie Klein prva je koristila tradicionalnu psihoanalizu u radu s malom djecom. Bila je inovativna u svojim tehnikama rada (kao što je korištenje igračaka u  radu s djecom) i stvaranja teorije o psihičkom razvoju dojenčadi. Analizirajući dječju igru, kao što je Freud analizirao san, ona je istraživala neistraženo područje uma djeteta, pronalazeći rani Edipov kompleks i najranije korijene superega. Klein je objašnjavajući najdublje strahove djeteta, i njegove obrane protiv njih, postavila originalne teorijske doprinose psihoanalizi, od kojih su najpoznatiji „paranoidno-shizoidna“ i „depresivna pozicija“ te utjecaj tih najranijih mentalnih stanja na psihički razvoj odrasle osobe. Melanie Klein je priznata kao jedna od vodeći inovatora u stvaranju teorije objektnih odnosa. Teorija objektnih odnosa naglašava interakciju između pojedinaca; ljudi su „objekti“ u teoriji, gdje se stavlja poseban značaj na odnos između majke i djeteta, što kasnije snažno utječe na ostale bliske odnose.  

Karen Clementine Theodore Horney (1885. - 1952.) bila je njemačko-američka psihoanalitičarka. Karen Horney značajno je doprinijela humanizmu, self-psihologiji, psihoanalizi i ženskoj psihologiji. Zaslužna je za osnivanje feminističke psihologije kao odgovor na Freudovu teoriju zavisti penisa, kojoj suprotstavlja zavist za maternicom kod muškaraca. Horney je upozoravala da nije biologija već kultura ta koja utječe na različite životne ishode muškaraca i žena, jer je u njenom vremenu bilo uobičajeno da se žena odrekne svoje karijere, ako je ima, u korist karijere svoga muža. Ona je među prvim psihoanalitičarima upozoravala na kulturalne i povijesne determinante ličnosti. Zapazila je da su mnoge rodne uloge definirane kulturom. Skovala je i frazu strah od uspjeha da bi naglasila spolnu razliku u odgovoru na situacije suparništva i postignuća. Smatrala je kako se mnoge žene boje da će izgubiti prijatelje ako uspiju – što ih dovodi do pojave nesvjesnog straha od uspjeha. Suprotno je kod muškaraca, koji misle kako će, ako budu uspješniji, steći više prijatelja i zato se ne boje „juriti“ za uspjehom i postignućima. Zahvaljujući Horney danas koristimo izraze maskulino i feminino da bi označili osobine ili uloge koje su tipično povezane s tim jeste li muškarac ili žena u određenoj kulturi, a razlike u tim kulturalno pripisanim ulogama i osobinama se zovu rodne, a ne spolne razlike. Horney je također vjerovala da su ljudi u mogućnosti djelovati kao vlastiti terapeuti, s naglaskom na osobnu ulogu koju svaka osoba ima u svom mentalnom zdravlju i poticanju na samo-analizu i samopomoć.

Anna Freud (1895. - 1982.) bila je kćer poznatog osnivača psihoanalize Sigmunda Freuda, čija je načela psihoanalize i slijedila. Uz Melanie Klein smatra se utemeljiteljem dječje psihoanalize i ego psihologije. Annino područje interesa bila je pozicija ega u dinamici psihičkog razvoja osobe, što je opisala u svojoj najpoznatijoj knjizi „Ego i mehanizmi obrane" (The Ego and the Mechanisms of Defense, 1936.), u kojoj opisuje način djelovanja mehanizama obrane, uključujući specijalnu pozornost na način kako adolescenti koriste obrane. Neki mladi, na primjer, imaju problema verbalno izraziti svoje emocionalne doživljaje i odnose. Neka starija djeca, slično odraslima, skrivaju svoje probleme kompleksnim simbolima. Međutim, dječji problemi su sada i ovdje, bez trošenja puno vremena u izgradnju obrana. Problem je zatvoren na površini i tendira više direktnoj ekspresiji, a manje simboličnim, bihevioralnim ili emocionalnim terminima. Većinu svojih studija ličnosti Anna je istražila radeći u Hamstead Child Therapy Clinic u Londonu (The Anna Freud Centre) koristeći prirodne long-term studije razvoja od ranog djetinjstva do adolescencije oprezno analizirajući grupe djece koja su patila od sličnih poremećaja, kao što su rane traume u ratu, gubitak roditelja, sljepoća.

Margaret Schönberger Mahler (1897. - 1985.) bila je mađarska liječnica, koja se kasnije zainteresirala za psihijatriju te svojim teoretskim doprinosima postala središnja figura na svjetskoj pozornici psihoanalize. Njezin glavni interes bio je normalni razvoj u djetinjstvu, a posebno je bila zainteresirana za dualni odnos majka-dijete i utjecaj ranih separacija djece od majke. Mahler je provela najveći dio svoje karijere u radu s djecom oštećena vida. Bila je među prvim psiholozima specijaliziranim u liječenju psihotične djece. Najznačajniji doprinos području psihologije mentalnog zdravlja bila je njezina teorija o razdvajanju i individuaciji. Mahler je vjerovala da djeca odrastaju u fazi simbioze do oko šest mjeseci starosti. Tijekom tog vremena oni su svjesni svoje okoline i drugih, ali su svjesni sebe i svoje majke samo kao jednoga bića. Otprilike u dobi od šest mjeseci, započinje faza separacije – individuacije i dijete počinje sebe razlikovati od majke, čime se razvija individualni identitet i ego. U ovoj fazi dijete počinje razvijati kognitivne sposobnosti i sposobnost komuniciranja s drugima. Mahler je predložila da u ranoj fazi razvoja dijete nema razvijen koncept objektne stalnosti za majku, što znači kada majka nestaje, ona prestaje postojati uz mogućnost razvoja separacijske tjeskobe. Kako dijete sazrijeva, percepcija majke se razvija i dijete internalizira sliku o njoj. Djeca koja imaju pozitivne unutarnje slike svojih majki i dalje osjećaju potporu tijekom odrasle dobi te mogu razviti stabilne veze s drugim osobama. Mahler je tvrdila da poremećaji u normalnom mentalnom razvoju mogu dovesti do poremećaja ponašanja pa i težih mentalnih poremećaja kao što su dječje psihoze.

Mary Ainsworth (1913. - 1999.) bila je stručnjakinja za razvojnu psihologiju te je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvila teoriju privrženosti kod djece, koju su u osamdesetima njezini nasljednici Cindy Hazan i Phillip Shaver, a zatim i mnogi drugi, primijenili i na proučavanje uspostavljanja bliskosti među odraslima. Ainsworth je smatrala kako je djetetu potrebna dovoljno dobra majka, koja zna razviti sigurnu emotivnu bazu, tako da novorođenče zna da može računati na nju, da neće biti ostavljano i da neće umrijeti od gladi. Međutim, ako majka nije dovoljno emocionalno zrela i nije se u stanju posvetiti novorođenčetu u onoj mjeri u kojoj je to njemu potrebno, mijenja se „uzorak bliskosti“. Tako osim sigurne privrženosti (oko 65% djece - ne sumnja u majčinu ljubav, veseli se kada je vide, pokazuje blago negodovanje pri odvajanju, slobodno istražuje okolinu, ima pozitivnu sliku o sebi...), psihologinja Ainsworth razlikuje i izbjegavajuću privrženost (oko 35% - ne voli dodir i maženje, manje surađuju i manje istražuju okolinu, prikazuju se samodostatnima i nepovredivima, neskloni pokazivati osjećaje…) te anksioznu privrženost (oko 10% djece -nema povjerenja u odrasle, nesigurna su, bojažljiva i u nepoznatim situacijama vrlo malo istražuju, impulzivna, emotivna…).  

Virginia Satir (1916. – 1988.) američka spisateljica i socijalna radnica, poznata osobito po svom pristupu obiteljske terapije i rada s obnovom obitelji. Ona je naširoko smatrana „Majkom obiteljske terapije". Vjerovala je da su ljudi sposobni za nastavak svog osobnog rasta, promjenu i novo razumijevanje sebe. Njezin početni cilj bio poboljšati odnose i komunikaciju unutar obiteljske zajednice. U konačnici njezin rad, koji je međunarodno priznat, postao je primjenjiv na sve oblike ljudske komunikacije i rasta - unutar osobe, obitelji, zajednice ili društva. Ona je ostala vodeća snaga za ljudski rast i obiteljsku terapije sve do svoje smrti 1988. godine. Tzv. Satir Model je postao snažan okvir za ispitivanje sebe, svoje situacije i svojih mogućnosti. Vjerovala je da iskustva savjetovanja i terapije iskustva traže od pojedinaca da dolaze u dodir sami sa sobom čime ih se ohrabruje da se suoče s problemima, da prihvate sadašnjost i otkriju unutarnju radost i mir. Jednom je izjavila: „Obitelj je mikrokozmos. Znajući kako liječiti obitelj, znam kako izliječiti svijet„.

Elisabeth Kübler-Ross (1926. - 2004.) bila je švicarsko-američka psihijatrica, pionirka u istraživanjima doživljaja bliske smrti i autorica revolucionarne knjige O smrti i umiranju (1969.), gdje prvi put spominje teoriju od pet stadija žalovanja. Bila je najistaknutija stručnjakinja o predmetu smrti i umiranja, kao i o životu poslije smrti. Njezin je rad promijenio način kojim se medicinska struka odnosila prema terminalnim bolesnicima i njenih je pet stadija žalovanja danas opće prihvaćeno. Prvotno je teoriju bila bazirala samo na terminalnim bolesnicima, ali je kasnije shvatila da se teorija može primijeniti i na bilo koje drugo iskustvo gubitka, na proces žalovanja te čak i na separaciju i razvod. Stadiji ili faze koje navodi su: negiranje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje, no autorica je naglasila da te faze ne moraju biti potpune, ne moraju se odvijati kronološkim redom, niti će svi ljudi proći kroz sve faze.

Počeci obiteljske terapije u Hrvatskoj vezani su za dr. Nedu Bućan, koja započinje svoj pionirski rad na ovim područjima kada se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća vratila iz SAD-a, iz Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u Bethesdi kraj Washingtona i Palo Alta, gdje je boravila u višegodišnjoj studiji. Neda Bućan u suradnji sa svojim suprugom Aleksandrom Maletićem (oboje psihijatri s psihoanalitičkom izobrazbom), započela je edukaciju iz obiteljske psihoterapije koju je do danas završilo nekoliko generacija polaznika. 

Članak pripremile: Andreja Borovečki Šimurina, dr. med., spec. psihijatar i Lea Maričić, mag. psih., Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti