Spomenuli smo ranije da se odgojni stilovi određuju prema dva osnovna kriterija – koliko roditelj daje i koliko zahtijeva. Neučinkoviti odgojni stilovi roditelja prepoznaju se upravo prema neravnoteži roditeljskih davanja i zahtjeva. Postoji niz neučinkovitih odgojnih stilova koji u konačnici donose puno problema djeci. Danas ćemo opisati dva stila koja su u praksi vrlo učestala:
Ovaj naziv označava roditelje koji “lebde” nad svojom djecom pokušavajući predvidjeti sve opasnosti i maknuti sve prepreke na putu. Tako im pokušavaju osigurati prednosti koje im mogu donijeti uspjeh. To su roditelji koji guraju, pregovaraju, ponekad zastrašuju i manipuliraju drugima kako bi osigurali otvorena vrata svom djetetu. Posvećeni su cilju da dijete ima dobre ocjene, dobar posao, novac... Helikopter roditelji stvaraju nepoštenu atmosferu oko djece i zadaju im nerealne ciljeve od kojih se djeca, kad uđu u svijet odraslih, moraju godinama oporavljati. Miješaju se u sva područja djetetova života i pokušavaju odlučivati umjesto njih (“upisat ćeš gimnaziju, fakultet… najbolje medicinu…”). Dok je dijete malo, štite ga od svega, ne dopuštaju da se igra samo, traže mu najboljeg učitelja, biraju prijatelje za njega. Kasnije ulaze u sukobe s nastavnicima, traže “pravdu” za dijete i općenito su “noćna mora” djelatnicima u školi. Ne dopuštaju djeci da uče na vlastitim pogreškama i ne uče ih ustrajnosti. ONI RADIJE PRIPREMAJU PUT ZA DIJETE UMJESTO DA PRIPREME DIJETE ZA PUT.
Djeca helikopter roditelja nemaju samopouzdanja, češće su anksiozna, ne znaju se nositi s neuspjehom. S druge strane, žive u uvjerenju da zaslužuju određene privilegije, da će se svijet pred njima pognuti, što može rezultirati vrlo neugodnim susretom s realnošću.
Kao u karaoke baru, gdje uzmeš mikrofon i pjevaš pokušavajući zvučati kao neki pjevač, tako i karaoke roditelji žele zvučati i izgledati kao njihova djeca. Oblače se kao oni, govore kao oni, pokušavajući biti “cool”. Oni se trude biti “kompići” svojoj djeci. Ne vole da ih se smatra staromodnima, puno truda ulažu u imidž. Prijatelji njihove djece jako ih vole, smatraju ih “super starcima” – (“Ivanova mama je bila s nama na rođendanu, čak nam je dala da pijemo pivo, plesala je s nama…., a ti samo prigovaraš”). Na žalost, ovakvi roditelji ne nude djeci povezanost i autoritet koji djeca očajnički trebaju, ne postavljaju im jasne granice koje će kasnije izgraditi sigurnost i samopouzdanje. Djeca im obično u kasnim dvadesetima počinju tražiti pomoć psihoterapeuta, bijesna na svoje roditelje. DJECA NE TREBAJU RODITELJE KOJI SU “COOL”, NEGO KOJI SU STVARNI!
