Ustanove kojih je osnivač Grad Zagreb uspostavile su dežurne telefonske linije za pružanje usluge psihološke pomoći/podrške vezano uz slučaj u OŠ Prečko prema sljedećem rasporedu:
• Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar
📞Telefon: (01) 4696 162
⏰ Radno vrijeme za telefonsko savjetovanje: 8 -20 sati, svaki dan
• Centar za mentalno zdravlje u zajednici Doma zdravlja Zagreb – Zapad
📞Telefon: (01) 3667 – 546
⏰ Radno vrijeme za telefonsko savjetovanje: 10 -19 sati, svaki dan
• Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
⏰ Radno vrijeme za telefonsko savjetovanje: 0-24 sata, svaki dan
📞Telefon: (01) 64 719 40
📍 Ukoliko želite svoje dijete naručiti na pregled, isto možete učiniti putem maila narucivanje@poliklinika-djeca.hr
• Centar za zdravlje mladih Doma Zdravlja Zagreb – Istok
📍U Centru za zdravlje mladih angažiran je tim za psihološku pomoć dostupan isključivo za roditelje, skrbnike, djecu, mlade i osoblje OŠ Prečko. Osiguran je izvanredni “Drop in”, odnosno mogućnost dolaska bez uputnice i najave u navedenim terminima. Također, u navedenim terminima stručnjaci su na raspolaganju i telefonski.
📍 Adresa: Vjekoslava Heinzela 62a
📞Telefon: (01) 6468 333
⏰ Radno vrijeme:
Subota (21.12.): 9:00-13.00
Nedjelja (22.12.): 9:00-13.00
Ponedjeljak (23.12.): 13:00-19.00
Utorak (24.12.): 9:00-14:00
Srijeda (Božić, 25.12.): 13:00-19:00
Četvrtak (26.12.): 9:00-14:00
Petak (27.12.): 9:00-14:00
HITNA STANJA:
• Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež
⏰ Radno vrijeme: 0-24 sata
📞Telefon: Hitna ambulanta: (01) 4862-503, (01) 4862-511
Pružanje podrške djeci nakon zastrašujućeg događaja u školi
Neke od naših poruka podrške koje smo govorili ranije, želimo ponovo podijeliti. Žalosni smo što se tragični događaji poput ovih ponavljaju.
Duboko smo pogođeni tragičnim događajima u školi, s nevjericom i dubokim suosjećanjem tugujemo za preminulim djetetom, svima nastradalima u ovom događaju, s njihovim najmilijima, roditeljima i nastavnicima. Kao stručnjaci mentalnog zdravlja znamo da je sada, nakon ovako teškog traumatskog događaja, svaka podrška potrebna ne samo izravnim žrtvama, već i cijeloj zajednici. U mislima smo, naravno, pa i uz praktičnu i stručnu podršku i s našim kolegicama i kolegama pomagačima koji tu pomoć pružaju, medicinsku i psihološku, od kojih su mnogi izravno i neizravno pogođeni.
Traumatski događaji su teški i ugrožavajući svim ljudima i izazivaju čitav niz različitih reakcija i to je normalno i očekivano. Svima je teško, jer smo ljudi. Odraslima i djeci potrebno je neko vrijeme da se oporave i da mogu ponovo funkcionirati kao i prije događaja. U tom periodu potrebna je podrška bliskih ljudi, obitelji, prijatelja… Traumatski događaji se događaju i odraslima i djeci, pri čemu je važno napomenuti da se izloženost djeteta traumatskom događaju, zbog specifičnog odnosa roditelja i djece, smatra traumatskim događajem i za njihove roditelje.
Ovakvi događaji izazivaju mnoge, prirodne i očekivane reakcije, jer smo ljudi : šok, nevjericu, tugu, bespomoćnost, tjeskobu, ljutnju, poteškoće s razumijevanjem, nemir, tjelesne reakcije…I djeca koja za događaj samo čuju bore se s različitim mislima i osjećajima jer se tragedija dogodila drugoj djeci – kao što su oni. Mnogi će pomisliti kako su to mogli biti oni ili njima netko poznat, zato sada trebaju dodatnu podršku važnih odraslih u koje imaju povjerenje.
Kako djeci pružiti podršku?
Započnite razgovor
Koliko god je teško nekad razgovarati o teškim događajima i stvarima, izbjegavanje može djelovati dodatno zastrašujuće. Djeca tišinu odraslih mogu razumjeti kao dodatno uznemirujuću ili kao da se odrasli ne mogu nositi s teškim temama. Također, uvijek je bolje da o događajima djeca čuju od najbližih ljudi, nego putem npr. društvenih mreža. Razgovor je uvijek dobro početi s pitanjem djeci o onome što već znaju, što su čuli…. Važno je podsjetiti se da je u razgovoru najvažnije slušanje – što dijete zna ili vjeruje, kakve slike (stvarne ili iskrivljene) ima koje će se ispraviti jasnim informacijama. U ispravljanju njihovih viđenja važno je biti nježan i pažljiv.
Ohrabrite dijete da pita
Tako možemo saznati koliko se dijete osjeća sigurnim. Kao odrasli, i djeca i mladi se bolje nose u krizi ako imaju jasne informacije, a razmjena pitanja i odgovora je ujedno i podrška djetetu u suočavanju s posljedicama teških događaja.
Ohrabrite dijete da iznosi svoja iskustva o vršnjačkim odnosima i temama na koje ovakav događaj može podsjetiti
Škola je mjesto u kojem djeca žive i rastu i kod mnoge djece će ovakav događaj koji se zbio u tom bliskom okruženju za koje smatramo da treba biti mjesto zaštite, dovesti do dodatnih pitanja i razmišljanja. Čujmo ih.
Vodite računa o izloženosti medijima, osobito društvenim mrežama
Čak i kad vam se čini da djeca ne slušaju i ne gledaju, da su zaokupljeni npr. igrom – slike su tu, pored njih. Važno je i da odrasli jednako brinu i o sebi. Uznemirena odrasla osoba je dodatni izvor stresa za dijete, zbunjuje dijete i narušava njegovu sigurnost.
Pratite reakcije svoje djece
Često djeca nakon ovakvih događaja imaju poteškoća s nemirom, usmjeravanjem pažnje, dodatno su pobuđena neugodnim osjećajima. Mogu imati poteškoća u odvajanju od odraslih i postojećim rutinama, osobito ako su imala i druge stresne događaje. Slike koje su vidjeli mogu im se nametati unatoč naporu da se usmjere na druge aktivnosti. Općenito takve reakcije se smanjuju kroz neko vrijeme.
Budite model djeci
Razmjenjujte osjećaje s djecom ali do razine koju mogu razumjeti. Prirodno je i da odrasli pokažu suosjećanje i tugu za žrtve i njihove najmilije, ali i pokazati kako se nosimo s takvim teškim situacijama. Naglašavajte kako postoje ljudi koji pomažu drugima nakon traumatskih događaja, da uvijek postoje ljudi za ljude.
Budimo strpljivi
Svi trebamo dodatnu pažnju i brigu. Provodite vrijeme zajedno, zadržimo rutinu uz razumijevanje.
Treba li dijete dodatnu pomoć?
Ako djetetove reakcije potraju i ometaju svakodnevne aktivnosti , dobro je posavjetovati se sa stručnjacima mentalnog zdravlja/psihologom škole/liječnikom i dr.
Ne zaboravimo, neka su djeca ranjivija, osobito ona koja su imala i druga teška iskustva u životu
Novi događaji pa čak i u široj okolini ili događaji o kojem čuju mogu biti podsjetnik na ranija teška iskustva ili dodatno doprinijeti uznemirenosti koju dijete već ima.
I na kraju, još jednom se podsjetimo kako smo odgovorni za društvo i svijet u kojem sva djeca odrastaju, u kojem imaju potrebu da budu viđena, utješena, zaštićena i sigurna.
Dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
