„Neću ga previše hvaliti, da se ne pokvari“ ili „Tko se hvali, taj se kvari“ moto je određenog broja roditelja koji su uvjereni u istinitost ovih izreka. Ponekad i pohvale svoju djecu pred drugima, ali „oči u oči“ gotovo nikad. Redovito koriste kritiku, pokušavajući ukazati djeci na njihove pogreške. Ono što je dobro podrazumijevaju, a pogreške ističu. Ovaj način odgoja rijetko donosi pozitivne rezultate. Djeca podvrgnuta ovakvom „tretmanu“ obeshrabrena su, demoralizirana, često ljutita. Kad se suoče čak i s blagom frustracijom ili razočaranjem, lako odustaju i ne postižu ciljeve za koje zapravo imaju mogućnosti. Kritika je potrebna, ali ju valja davati pravovremeno i opravdano. Ona može potaknuti djecu na veće napore i pomoći im da se lakše uhvate u koštac sa životnim izazovima. Ako je pak kritika pretjerana, neće postići ništa dobro.
Drugu skupinu roditelja čine oni koji koriste pohvalu kao način da pomognu svojoj djeci. Djeca trebaju pohvalu, kao i odrasli. Odmalena ju traže od svojih roditelja, želeći s njima podijeliti trenutke ponosa. Pohvala je potrebna jer pomaže djetetu da razvije samopouzdanje, osjeća se prihvaćeno i potaknuto na nove napore - prevladavanje prepreka i rješavanje zadataka.
Međutim, i pohvale može biti previše! U radu s mladima i njihovim roditeljima svjedoci smo i takvih postupaka. Posljednjih nekoliko desetljeća puno se govori o važnosti samopouzdanja kod djece. Roditelji, želeći im pomoći, hvale svoju djecu za svašta, jednostavno zato što su učinili nešto što je uobičajeno i očekivano („bravo, odnio si smeće, super si“….“bila si u školi cijeli dan…svaka čast“). Djeca na taj način uče da je dovoljno što postoje, a s vremenom razvijaju osjećaj posebnosti koji nije utemeljen u stvarnosti. Cilj da postanu samopouzdani i sigurni tako se ne može postići, već upravo obrnuto. Prazne i jeftine pohvale neće ih naučiti vrijednosti upornog truda i rada. Ako se djetetu daju „petice“ za ono što ne vrijedi ni „dvojke“, lišava ih se svakog izazova da se potrude i „zarade“ pohvalu.
Iako je roditeljska namjera dobra, često postiže upravo obrnute rezultate. Jedan od takvih primjera je kada roditelj izvršava zadatke umjesto djeteta, a njemu upućuje pohvalu.
Dijete koje je uvjereno da je posebno u odnosu na druge lako povjeruje da bi mu život trebao biti lakši, nego ostalima. Ostaje nespremno za izazove koji će sigurno doći. Očekuje da će se truditi manje i dobiti više. Sasvim je sigurno da se to neće dogoditi, a posljedice na mentalno zdravlje i općenito funkcioniranje su neizbježne.
Valja ponovo naglasiti da je pohvala djetetu vrlo važna i da ju treba koristiti obilato. Da bi pohvala postigla svoj pravi cilj, evo nekoliko savjeta stručnjaka:
- Korištenje podržavajućih, a ne kontrolirajućih pohvala (npr. „Izgleda da si baš uživala glumeći u predstavi“ radije, nego „Tako sam sretna što si imala glavnu ulogu“).
Izbjegavanje pohvala koje uspoređuju vaše dijete s drugom djecom
Kratkoročno, ovakve pohvale mogu poboljšati neku izvedbu kod djeteta. Dugoročno, ono uči da svoje rezultate gleda isključivo uspoređujući se s drugima, ne gleda svoje ciljeve niti uživa u njima.Korištenje konkretnih pohvala
Pohvala koja sadržava konkretnu informaciju pomaže djetetu da svoje napore i rezultate poboljša u budućnosti („Baš je lijepo da si spremio igračke“, bolja je od općenite pohvale poput „Bravo!“)Korištenje gesti kao pohvala
Povremeni palac gore ili slična gesta može pomoći djetetu u samoprocjeni onoga što radi.Iskrenost kod pohvale
Štogod roditelji mislili, djeca osjećaju kada oni pretjeruju s pohvalama (kao i kad ih daju premalo). „Ovo je najbolji sastavak koji sam ikad pročitala“, „Najbolji crtež ikad viđen“ može izazvati sniženo samopouzdanje kod djeteta, ali i ovisnost o pohvalama.Pohvala i pozitivna pažnja su „dobitna kombinacija“! Pohvala uz pozitivan neverbalni odgovor, kao što je zagrljaj, osmijeh i sl. daju najbolje rezultate u poboljšanju ponašanja kod djece.
„Pohvala grije i poželjna je. Ali, mora se zaslužiti. Kao zagrljaj djeteta.“, Phyllis McGinley
Tekst pripremile: mr. Andreja Radić, dipl. soc. radnica i mr. sc. Lucija Sabljić, dipl soc. ped. iz Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti
