Cerebralno oštećenje vida (CVI – Cerebral visual impairment) je poremećaj uzrokovan oštećenjem dijelova mozga koji su zaduženi za vid i najčešći je uzrok vidne disfunkcije u razvijenim zemljama. Najčešće se definira kao obostrani gubitak vida uzrokovan oštećenjem funkcije stražnjih vidnih puteva, uz uredan nalazi funkcije oka. Oko može vidjeti, ali mozak ne obrađuje pravilno ono što vidi. Oštećenje mozga ometa unutarnji proces integracije osjetila vida, sluha i dodira koji omogućava percepciju objekata u okolini, voljno pomicanje očiju, glave i tijela koristeći vidno, auditivno i taktilno vođenje te prepoznavanje i učenje preko onoga što vidimo. Patologija nastala oštećenjem zahvaća vidne puteve i više vidne funkcije, često uključuje poremećaje kontrole pokreta očiju, refrakcijske greške i disfunkcije anteriornog vidnog puta. CVI obuhvaća širok raspon otežanog vidnog funkcioniranja, od potpune sljepoće do normalne oštrine vida, uz specifične probleme u vidnom funkcioniranju zbog čega ovaj poremećaj vida najčešće ostaje neprepoznat. Može biti prisutan u bilo kojoj kombinaciji pojedinih oštećenja i stupnja istih oštećenja.
U razvijenim je zemljama najčešći uzrok oštećenja vida u djece te se procjenjuje kako više od 30-40 % djece s oštećenjem vida ima CVI. Najčešći uzrok CVI u dječjoj dobi su perinatalne ozljede mozga, zatim drugi neurorizični čimbenici kao i postanatalna oštećenja mozga (traume, infekcije i dr.). Kako je uzrok CVI oštećenje mozga, često je udružen s dodatnim teškoćama koje su također uzrokovane oštećenjem mozga (prematuritet, intelektualne teškoće, cerebralna paraliza, hidrocefalus, poremećaj autističnog spektra i dr.) pa CVI bude neprepoznat uslijed drugih poteškoća. Nije rijetkost da se u praksi specifična ponašanja djece s CVI, koja im kompenziraju sposobnost vidnog funkcioniranja, pripisuju teškoćama u razvoju. Tako se neka ponašanja tumače kao stereotipije, specifične smetnje učenja i druga nepoželjna ponašanja, što dovodi do planiranja i provođenja neadekvatnih rehabilitacijskih postupaka koji ne samo da ne dovode do napretka, nego ograničavaju vidno funkcioniranje djeteta.

Rani znakovi upozoravanja koje roditelji često ne zamijete:

• Teškoće s prepoznavanjem poznatih predmeta (čini nam se kako dijete vidi predmet, ali možda odmah ne razumije što je to ili ima poteškoće u prepoznavanju predmeta kada se promijeni njegov položaj)
• Teškoće u pronalaženju predmeta u pretrpanoj okolini (poteškoće u pronalaženju određene igračke u prepunoj sobi, lociranje predmeta u školskoj torbi, identificiranje nečega na prenatrpanom stolu)
• Neobičan način gledanja predmeta (okreće glavu ili gleda sa strane, treba mu više vremena prije nego reagira)
• Teškoće s prepoznavanjem lica (dijete lakše prepoznaje roditelja ili učitelja po glasu, odjeći, frizuri ili pokretnu, nego po izgledu lica)
• Poteškoće s praćenjem npr. predmeta u pokretu ili održavanjem pažnje
• Izazovi u svladavanju svakodnevnih vizualnih zadataka (poteškoće s prepisivanjem informacija s ploče, prepoznavanjem slika, snalaženjem u nepoznatom prostoru, pronalaženjem stvari ili tumačenjem vizualnih simbola)

Prvi znakovi vide se kroz ponašanje djeteta: dijete naginje glavu pri gledanju, zagledavanje u izvore svjetla, spotiče se o predmete ili ima teškoće u pronalaženju stvari među mnoštvom. Neka djeca bolje reagiraju na zvuk nego na ono što vide ili imaju poteškoće u prepoznavanju poznatih osoba i izraza lica. CVI se ne otkrije uvijek na rutinskim pregledima.

Rani probir - Rana dijagnostika – Povoljniji ishodi

Pravovremeno prepoznavanje CVI-ja važno je kako bi dijete i obitelj dobili:

• potrebnu podršku, 
• primijenile se strategije adaptacije i supstitucije  
• različite programe treninga koji u praksi pokazuju pozitivan pomak u svakodnevnom funkcioniranju djece i odraslih s CVI. 

Iznimno je važna rana dijagnostika i rana (re)habilitacija te stvaranje odgovarajućeg individualnog rehabilitacijskog programa kako bi se svele na minimum nepovoljne edukacijske i socijalne teškoće.

CVI je sve prepoznatije i shvaćenije oštećenje vida uzrokovano oštećenjem vidnih puteva u mozgu te ovisno o tome koji su dijelovi mozga zahvaćeni lezijom, stupnju nastalog oštećenja vida ali i mogućim pridruženim teškoćama, u rad s djetetom su uključeni različiti stručnjaci, uključujući oftalmologe, pedijatre, edukacijske rehabilitatore, optometriste, radne terapeute, fizioterapeute, logopede, medicinske sestre itd.

Redovita komunikacija između stručnjaka uključenih u rad s djetetom, kao i cijele obitelji i samog djeteta je iznimno važna za uspješne rezultate rehabilitacijske intervencije. Uz pomoć neuroplasticiteta mozga, ljudski je mozak pokazao izvanrednu sposobnost kompenziranja neuroloških deficita. Neuroplasticitet je prisutan u svakoj dobi života, s posebnim intenzitetom u ranoj dječjoj dobi, što ukazuje na iznimnu važnost što ranije detekcije oštećenja kao i uspješne provedbe rehabilitacijskih programa.

Pripremila: Marija Škes, univ. mag. rehab. educ., Služba za javno zdravstvo