Razdoblja nevoljkosti odlaska u školu i pokušaja izbjegavanja školskih obveza doživjela je vjerojatno većina roditelja školske djece. Ponekad ta nevoljkost prerasta u pravu anksioznu reakciju pri čemu odlazak u školu postaje muka i za roditelje i za dijete. Neka istraživanja pokazuju da kroz iracionalni strah odlaska u školu u barem nekom razdoblju prolazi oko jedan do dva posto svih učenika. Razlozi takvog ponašanja ("fobije od škole") mnogostruku su i kompleksni i potpuno individualni. U manje djece je to najčešće strah od separacije i odlaska od roditelja i kuće koju doživljavaju kao sigurno okruženje. Neka djeca taj strah od separacije doživljavaju ne kao strah za sebe, već zabrinutost da će se nekom od ukućana nešto dogoditi za vrijeme njihove odsutnosti od kuće. Izvor nelagode može biti i školsko okruženje. U stidljive djece koja teško pronalaze mjesto u grupi vršnjaka, nedostatak društvenih vještina i samopouzdanja može rezultirati nelagodom i strahom od uključenja u grupu. Poteškoće u savladavanju školskog gradiva, osobito nedovoljno prepoznate i tretirane, mogu još više obeshrabriti dijete koje se osjeća nekompetentno i neuspješno. I loša komunikacija sa zahtjevnim nastavnicima, osobito u nesigurne djece, može biti izvorom izbjegavanja škole. Signali koje dijete šalje ne razlikuju se puno, bez obzira na uzrok fobije od škole. Obično se ono opetovano žali na različite tjelesne probleme: najčešće su to glavobolje i/ili bolovi u trbuhu, ali može biti i opće loše osjećanje, grlobolja i slično. Regularnost i upornost tih simptoma, iza kojih se ne razvija bolest i koji nestaju čim se dobije privola za ostanak kod kuće, samo su znaci upozorenja. Neki stručnjaci ističu da su opterećenje u školi a i nasilje među vršnjacima danas sve veći te da mogu postojati i racionalni i realni razlozi za fobiju od škole. No postoji temeljna razlika između racionalnih i neracionalnih strahova. Učenik koji se racionalno boji neuspjeha ili zadirkivanja moći će svoje strahove prepoznati i opisati. Oni koji pate od istinske fobije nisu u stanju riječima oblikovati razloge svojih strahova. Školska fobija može biti i jedan od simptoma depresije, koja paralizira učenika i čini da se osjeća nesposobnim udovoljiti pritiscima i zadaćama koje su pred njim. U nešto starijoj školskoj dobi strahovi od separacije nadomještaju se drugim vrstama strahova, od kojih su najčešći: strah od podsmjeha, strah da se ne bude dio grupe za zajedničku aktivnost, strah da se bude odabran za vođu ali i strah od toga da se bude izostavljen, strah od natjecanja, strah od izloženosti izrugivanju zbog tjelesnog izgleda. Na fobiju od škole nema jednostavnog i jednoznačnog odgovora. Na znakove upozorenja bi trebalo što prije reagirati i nastojati navesti dijete da strahove iskaže i opiše vlastitim riječima. Svako dijete ima svoju istinu i viđenje situacije te već i samo prepoznavanje da strah postoji i slušanje njegove strane priče, bez implikacija da je neistinita ili nerealna, čine prvi korak prema savladavanju straha. Često će trebati potražiti i pomoć profesionalaca - školskog liječnika ili školskog psihologa uz izradu konkretnog plana aktivnosti za pomoć djetetu. Ponekad roditeljima razdoblje straha od odlaska u školu izgleda kao stanje koje traje beskrajno dugo, no gotovo sva djeca vremenom savladaju poteškoće i "prerastu" svoje iracionalne strahove te uspješno dovrše proces sazrijevanja i obrazovanja. Prevladavanje straha od škole može i u kasnijem razdoblju odrastanja pomoći djetetu da se i s drugim stresnim situacijama u životu suoči s više samopouzdanja.
Autorica: prim. dr. sc. Marina Kuzman, prof. v. š., dr. med., voditeljica Službe za školsku i adolescentnu medicinu
