"Reci mi i ja ću zaboraviti. Poduči me i ja ću se sjetiti. Uključi me u rad i ja ću naučiti.", Benjamin Franklin

Početak školske godine ponekad zatekne nespremnima roditelje ili djecu stoga je potrebna pravovremena i pravilna priprema za prve dane u školskim klupama. Za neko dijete je polazak u školu radost dok drugome predstavlja strah zbog suočavanja s nepoznatim. Mladima treba pomoć roditelja, škole te uže i šire zajednice, kako bi se razvili u zrele i odgovorne osobe koje će korisno pridonijeti društvu cjelini. Prirodno je i razumljivo da roditelji imaju i najveću odgovornost u odgoju djece budući da djeca najveći dio svog vremena provode s njima. Topla obiteljska atmosfera povjerenja, dobar roditeljski primjer ponašanja, obostrana otvorena komunikacija i pomoć roditelja mladima da postanu samostalni najbolja su prevencija bilo kojeg neprihvatljivog oblika ponašanja. Razvijanjem pozitivnih stavova prema školi i učitelju, roditelji će olakšati prilagodbu djeteta na polazak u školu.

Spremnost za školu je kombinacija raznih vještina koje pridonose školskom uspjehu: socijalna i emocionalna zrelost, dobro tjelesno zdravlje, jezične i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog razmišljanja te općenito poznavanje svijeta u kojem dijete živi. Djeca se različito razvijaju, svako dijete ima svoje jače i slabije strane te nikako ne treba zaboraviti kako naglasak u radu s djecom treba staviti upravo na osnaživanje i razvoj jačih strana da bi se dijete osjećalo sigurno, samopouzdano i sposobno preuzeti nove obaveze.

Svako dijete zna da je učenje najzabavnija igra u životu. Roditelji mogu mnogo pomoći djetetu u prilagodbi i pripremama za školu pokazujući djeci da ih vole i da će brinuti o njima bez obzira na to što se dogodi. Djeca koja dobivaju puno pažnje i ljubavi, zagrljaja, ohrabrenja, spontano napreduju, sigurnija su u sebe, imaju dobru sliku o sebi, rastu i razvijaju se brže od emocionalno zanemarene djece. Roditelji neka svakako uključe dijete u sve aktivnosti oko nabave školskog pribora i knjiga. Razvijajući pozitivne stavove prema školi i učitelju potiče se entuzijazam prema učenju, stvaranju, školi… Važno je postaviti jasna pravila vezana uz učenje i školske obaveze, a razvijanje radnih navika djece olakšat će se uz poticanje učenja na istom mjestu i u isto vrijeme. Na radnoj površini i u prostoru namijenjenom učenju i pisanju ne smiju se nalaziti nepotrebne stvari koje privlače pažnju djeteta (igračke, TV). Dijete treba poticati na samostalno rješavanje zadataka, pokazati da imamo povjerenja u njegove sposobnosti, ali da smo tu za njega ako treba pomoć.

Polaskom djece u školu i druge važne osobe počinju djelovati na njihov rast i razvoj. Škola kao ustanova u kojoj se potiče rast i razvoj osobnosti te oslobađanje potencijala učenika ima središnje mjesto u životu učenika. Znanstvena istraživanja su pokazala da su za uspjeh učenika u školi značajni: škola i okruženje, uvjeti u školi, osobine nastavnika i osobine učenika. Nastavnik u svome radu može djelovati na pojedine dijelove navedenih procesa što ovisi o njegovoj stručnoj i osobnoj kompetentnosti i angažiranosti. Djelujući na vlastite osobine (kognitivnu spremnost, poticanje viših mentalnih procesa) potiče razvoj istih kod učenika uz analizu i tijek nastavnog procesa. Intervencijama unutar razrednog odjela, tijekom nastavnog procesa, pridonosi kvalitetnijoj interakciji svih sudionika procesa. Sposobnost učitelja da prihvati svako dijete s njegovim manama i vrlinama znatno će djelovati na razvoj osobnosti djeteta. Kada je učitelj empatičan, topao, susretljiv, ima smisao za humor, tada i učenici postižu bolje rezultate. Poželjne osobine i ponašanja nastavnika su dosljednost, pozitivnost, emocionalna stabilnost te učinkovita komunikacija. Potrebno je stvoriti uvjete u kojima će učenici sa zadovoljstvom dolaziti u školu, učiniti je što manje stresnom, atmosferu ugodnijom i zanimljivijom, poštivati mišljenje učenika, njihove emocije i sposobnosti te što kvalitetnije komunicirati. Posebno važna je redovita suradnja roditelja i učitelja, predmetnih nastavnika, stručnih suradnika, razrednika u kontinuiranom praćenju razvoja i napretka učenika.

Polaskom u školu od djeteta se očekuje da mnogo toga nauči. Zadatak škole danas je naučiti učenika kako učiti, a ne što učiti. Svaki učenik ima svoj stil učenja (kinestetičko, auditivno, vizualno). Našem mozgu najviše odgovara interdisciplinarno učenje u stvarnom životu. Stjecanje znanja uključuje složene spoznajne procese, percepciju, komunikaciju, učenje te zaključivanje i mišljenje kao najviši psihički proces kojim se povezuju različiti sadržaji. Posebno je važno pri polasku u školu primjenjivati odgojno-obrazovne strategije koje će olakšati učenicima razdoblje međusobnog upoznavanja, formiranje razrednog ozračja, upoznavanje kulture škole te postupno preuzimanje obveza i formiranje radnih navika. Podučavanje mora biti fleksibilan i dinamičan proces usklađen sa zahtjevima prostora i vremena. Preduvjet uspješnog podučavanja je razumijevanje individualnih razlika među učenicima i prepoznavanje njihovih potreba.

Često se polaskom u školu dijete po prvi puta susreće s neuspjehom. Školski je neuspjeh uvjetovan, kako sposobnostima djeteta, tako i okolnostima u kojima se ostvaruje. Poteškoće s kojima se učitelji susreću u nastavi su: emocionalna i socijalna nezrelost učenika, nedostatak radne discipline, neujednačeno predznanje, nedovoljno razvijena fina motorika i nedostatak praktičnih sposobnosti. Ako se neuspjeh odrazi kroz loše ocjene dijete može jako patiti i izgubiti motiv za svaki školski rad. Kod manje djece tada se mogu javiti reaktivna stanja na polazak u školu kao što su mučnine, glavobolje, mokrenje u krevet, mucanje, povučenost i slično. Stariji učenici češće postaju agresivni, neposlušni, bježe iz škole i razvijaju neprihvatljive oblike socijalnog ponašanja te se tako pokušavaju nametnuti okolini. Dobra suradnja između roditelja, učitelja i stručnih suradnika škole, kao i međusobna dostupnost te brz i pouzdan protok informacija, omogućit će prevenciju nepoželjnih oblika ponašanja, ali i uspješno rješavanje već nastalih problema. Upravo je ta dragocjena suradnja roditelja i učitelja trajna investicija u međusobno upoznavanje, stvaranje povjerenja, utvrđivanje zajedničkih potreba i ciljeva, dogovaranje budućih aktivnosti i načina suradnje te je presudno važna za normalan, zdrav i bezbrižan razvoj djeteta. 

Različiti programi potpore i pomoći djeci i roditeljima organizirani su i izvan škole u sklopu centara, savjetovališta, udruga, društva pružaju usluge koje pomažu unaprjeđenju odnosa unutar obitelji i u zajednici te kvaliteti života pojedinaca, obitelji i grupa. Kroz programe individualnog i grupnog savjetovanja, terapiju i psihosocijalne tretmane, radionice, predavanja, treninge komunikacijskih vještina pružaju se različiti oblici usluga obitelji u zajednici. Učenje ponekad nije lagan niti ugodan proces. Škola treba biti usmjerena na učenika i razvoj njegovih sposobnosti odnosno "škola ne smije disciplinirati nego kreativno, prometejski rasplamsati" (pedagog Vlatko Previšić)! 

Ne zaboravite, dijete koje postaje učenik ne prestaje biti dijete!

Tekst pripremila: Marija Škes, mag. educ. rehab., voditeljica Odsjeka za zdrave stilove života