Da je cijepljenje najbolji primjer preventivne medicine, ne treba posebno dokazivati. Zamislite da se otkrije cjepivo koje bi moglo spriječiti smrt milijun djece godišnje, koje je jeftino, daje se na usta i ne zahtijeva posebni "hladni lanac" (cjepivo inače zahtijeva skladištenje na hladnom od proizvodnje do uporabe). Zar ne bi takvo cjepivo smjesta postalo obveznim javno zdravstvenim imperativom? Dojenje može sve to i još više, ali zahtijeva vlastiti "topli lanac" i to lanac potpore - znači određenu skrb za majke kako bi im se pomoglo, poduprlo njihovo samopouzdanje i odluka da doje, te ih naučile male vještine i spriječile nezgode. Istraživanja su pokazala da dojenje u majki ograničava mogućnost ponovne trudnoće te preventivno djeluje na učestalost raka jajnika i dojki. Dugačak je popis mogućnosti neželjenih pojava u djece na umjetnoj prehrani - smanjena otpornost na infekcije osobito dišnog i probavnog sustava, češće pojave alergija, poremećaji nicanja i položaja zubi, a neka su istraživanja pokazala da dojena djeca imaju bolji mentalni i neurološki razvoj. U zemljama s visokom dojenačkom smrtnošću je život djece na umjetnoj prehrani mnogostruko ugroženiji, a u razvijenim zemljama djeca na umjetnoj prehrani zahtijevaju bolničko liječenje 5 puta češće no dojena djeca. Društvene promjene i raspoloživost zamjenske prehrane uzrokovali su smanjenje i broja dojene djece i trajanja dojenja. Danas se sve više bolnica priključuje mreži bolnica – „prijatelji djece“, gdje djeca nisu odvojena od majki, nije ograničena učestalost i trajanje dojenja, a nadohrana djeteta nije rutinski postupak. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje dojenje najmanje 4 mjeseca (poželjno 6 mjeseci), ali ako to nije moguće, dobro je i posve sigurno korisno dojiti dijete barem nekoliko tjedana. Više poštenih i dostupnih informacija o prednostima dojenja te savjetovanje i praktična pomoć bolničkog osoblja i patronažnih sestara zasigurno bi bili olakšanje za majke. No istodobno ne treba svaku ženu osuđivati ako ne želi dojiti dijete, ako joj to ne pruža očekivano zadovoljstvo ili jednostavno ne može. Izbor načina ishrane djeteta treba biti osobna i obiteljska odluka, a uloga zdravstvene službe, ali i društva u cjelini je da povrati izgubljeni "topli lanac" savjeta, pomoći i podrške. 

Prim. dr. sc. Marina Kuzman, prof. vš., dr. med., voditeljica Službe za školsku i adolescentnu medicinu