Hrabrost ili neustrašivost je jedna od osnovnih vrlina. Ona nam daje snagu i ustrajnost da prevladamo poteškoće i tako pronađemo rješenja u teškim situacijama. Možemo reći da je hrabrost potrebna za razvijanje svih drugih vrlina, odnosno da im ona prethodi. 

Razlikujemo:

fizičku hrabrost - sposobnost suočavanja s rizikom od ozljeda,

moralnu hrabrost - sposobnost da se brani svoje mišljenje iako ono može biti u suprotnosti s mišljenjem drugih ljudi.

Ponekad su ova dva tipa hrabrosti isprepletena. U slučaju da se odvažimo isprobati nešto novo (iako to okolina ne podržava), to može značiti i rizik od fizičkih ozljeda (učenje skijanja, klizanja i sl.). Možemo reći da je u našoj prošlosti prevladavalo iskazivanje fizičke hrabrosti, a danas sve više trebamo moralnu hrabrost.

Hrabrost i strah su usko povezani, i jedno i drugo se tijekom života uče. Nitko nije rođen s osjećajem straha niti s razvijenom hrabrošću.

Hrabrost isto tako ne znači odsustvo straha, već sposobnost da se on prevlada i pobijedi.  Strahovi su potrebni, oni imaju svoju (važnu) funkciju, štite nas od fizičke ozljede i od isključenosti iz društva. Problemi nastaju ukoliko nas i našu djecu ti strahovi nepotrebno koče i utječu na kvalitetu našeg života.

Iako je hrabrost česta tema filozofskih rasprava, ne smijemo ju gledati samo kao dio akademskih rasprava. Ona je vrlina koja može pomoći u svakodnevnom životu i zahvaljujući kojoj se ostvaruju mnoge ambicije. Djeca čiji roditelji potiču hrabrost imat će više samopoštovanja i samopouzdanja, bit će samostalnija i bez poteškoća će rješavati životne izazove. Suprotno tome, djeca koju roditelji nisu učili kako se oduprijeti vlastitim strahovima, bit će pasivna, nedosljedna u vlastitim vrijednostima i neće ispuniti svoje ciljeve.

Roditelji bi u svojim odgojnim postupcima trebali poticati djecu na hrabra djela, sukladno njihovoj dobi.

Psihologinja Harriet Lerner (2020.) predlaže da se hrabrost svakodnevno razvija u nekoliko kategorija:

1.      Hrabrost u djelovanju

Usprkos nelagodi odlučimo nešto poduzeti, npr. upisati neki tečaj ili održati javni govor. Kod manje djece je to npr. vožnja bicikla.

2.      Hrabrost u govoru i izražavanju

Izraziti na glas svoje neslaganje, biti autentični u izražavanju svojih osjećaja.

3.      Hrabrost u postavljanju pitanja

Postavljanje pitanja je prilika za učenje, ali i za vođenje dijaloga. Manju djecu treba poticati da postavljaju pitanja o svemu što vide.

4.      Hrabrost u slušanju

Slušati s ciljem da stvarno razumijemo drugu osobu, da budemo strpljivi i ne pokušavamo ju promijeniti. Manju djecu možemo tražiti da ponove što su čula kako bi provjerili jesu li nešto dobro razumjeli.

5.      Hrabrost u kritičkom i samostalnom razmišljanju

Razvijati vlastito razmišljanje, vjerovanja i stavove koji mogu biti različiti od onih koji zastupaju nama bliske osobe.

6.      Hrabrost u preuzimanju odgovornosti

Preuzimanje odgovornosti za vlasati život, uključujući i vlastite pogreške. Hrabar čovjek priznaje svoje pogreške i uči iz njih. Djeca ovu lekciju mogu učiti i iz primjera svojih roditelja.

Kroz učenje i poticanje hrabrosti, roditelji će spriječiti da strah paralizira njihovu djecu. Oni će moći realno procijeniti opasnost i nositi se s rizikom i osjećajem nelagode kod postizanja svojih ciljeva. 

mr. Andreja Radić, dipl. socijalna radnica

mr. sc. Lucija Sabljić, dipl. defektologinja

mr. sc. Snježana Šalamon, dipl. socijalna radnica