Roditeljski autoritet sigurno je jedan od važnijih čimbenika u odgojnom procesu. Stručnjaci različitih profila, koji rade s djecom i mladima, svjedoci su promjena koje se događaju upravo na području roditeljskog autoriteta. Te promjene imaju negativne posljedice, a podrazumijevaju primjenu različitih oblika permisivnog odgoja.

U poznatoj podjeli odgojnih stilova, gdje se kao kriterij uzima stupanj osjetljivosti na djetetove potrebe i stupanj kontrole nad njim, spominju se tri osnovna stila:

• autoritarni odgojni stil, kojemu su temeljne karakteristike slaba emocionalna podrška, visoki zahtjevi i jasna pravila
• autoritativni odgojni stil smatra se najboljim, a karakteristike su mu emocionalna podrška roditelja, zanimanje za njihove interese, razumna očekivanja od djeteta
• permisivni odgojni stil obilježavaju niska očekivanja od djeteta, nedostatak granica, nepoštivanje pravila (Baumrind, 1966)

U izravnom radu s mladima u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti NZJZ „Dr. Andrija Štampar“ sve se češće susrećemo s mladima koji se prema svojim roditeljima odnose s prezirom, ne poštuju ih i ne smatraju osobama čije mišljenje treba uvažiti. Ne smatraju ih autoritetima!

Autoritet nije zasnovan na sili, strahu ili bezuvjetnoj poslušnosti, on zapravo ima demokratska obilježja, a dobiva se pravednošću i dogovorom koji obje strane moraju poštivati (Miliša, 2022). Upravo ovi elementi (pravednost, dogovor, poštovanje) nedostaju u odnosima mnogih roditelja i njihove djece.

Što se događa s roditeljskim autoritetom?

U „dobrim starim danima” odgajanje djece bilo je prilično jednostavno: roditelji su koristili autoritaran pristup, djeca su slušala i poštovala pravila i sve je bilo dobro... Sve do 60-tih godina prošlog stoljeća.

S demokratizacijom društva poštovanje autoriteta počinje slabiti, autoritarnost u odgoju sve se više napušta, ponajprije zbog emocionalne udaljenosti i negativnosti koju je taj odgojni stil stvarao između djeteta i roditelja.

Kao reakcija na strogi pristup u odgoju, javlja se permisivni odgojni stil, koji je prema mnogim autorima potpuni promašaj! (Hoff, 2020)

Američki stručnjaci procjenjuju da će gotovo polovica današnje djece do svoje 18-te godine razviti različite poremećaje na području mentalnog zdravlja, kao što su poremećaji raspoloženja, poremećaji ponašanja i ovisnosti svih vrsta. Ove poteškoće pripisuju se u značajnom dijelu nedostatku snažne roditeljske figure, koja im je bila potrebna. (Hoff, 2020)

Kao što je ranije rečeno, roditelji koji koriste permisivni odgojni stil nisu zahtjevni, djeca nemaju puno odgovornosti i smiju se ponašati kako žele. Roditelji na dijete gledaju kao na sebi ravnu osobu, ne postoji odnos roditelj – dijete.

Kupovanje darova i podmićivanje njihovi su temeljni odgojni alati, nema očekivanja ni postavljanja granica. Teško govore „ne” svojoj djeci i izbjegavaju autoritativnost i konfrontaciju.

Od djece se ne traži pristojno ponašanje ni kod kuće niti izvan nje - slobodno biraju kad idu na spavanje, što jedu, kad uče ili su pred ekranima, donose odluke bez roditeljskog utjecaja.

Djeca su često impulzivna,  agresivna, nedostaje im samostalnosti i osobne odgovornosti – uglavnom zbog nedostaka granica. Nerijetko imaju simptome anksioznosti i depresivnosti, mogu biti sebična (Trautner, 2017). Zbog nedostatka strukture i granica, ovako odgajana djeca smatraju da imaju pravo činiti što žele i ne poštuju pravila.

Kada djeci prepustimo da „vuku“ poteze važne za njihov život, posljedice su ozbiljne: pretilost, depresivnost, anksioznost, sve veća potreba za psihijatrijskom pomoći. (Sax, 2016)

Mnogi roditelji boje se da će djelovati prestrogo i zastarjelo pa radije odustaju od svog autoriteta, nego da zauzmu stav.

S obzirom na nedostatak roditeljskog autoriteta, javlja se novi problem: djeca počinju tražiti od svojih vršnjaka da ih vode, kopirajući njihove vrijednosti, identitet i ponašanje.

Pretjerana orijentiranost na vršnjake umanjuje obiteljsku koheziju i usvaja nasilnu i seksualiziranu mladenačku kulturu (Neufeld, Mate, 2019). Djeca postaju neosjetljiva, otuđena, biti „cool” postaje jedino važno.

Smanjenje roditeljskog autoriteta dodatno može izazvati i pretjerano korištenje ekrana svih vrsta. Kad dijete provodi previše vremena pred ekranima, a roditelj to dopušta, ono će se sve više oslanjati na medije i vršnjake, tražeći savjet o tome kako treba živjeti. Roditelji tako napuštaju odnos roditelj – dijete u korist odnosa dijete – vršnjaci. (Sax, 2019)

Iskustva u radu s adolescentima u našem Centru govore u prilog sljedećem: ako djeca ne doživljavaju roditelje kao autoritete, neće ni druge odrasle (učitelje, odgajatelje, policajce, liječnike itd.).

„Zašto ja?” „Ne moram” „To je moj život, ne tvoj”

Kad se počinju javljati ovakve izjave, vrijeme je da roditelj svoj autoritet pojača. On djeci daje strukturu i usmjerava ih. Kad roditelj nema autoriteta, djeca će teško razumjeti što je dobro, a što loše, odnosno što smiju, a što ne smiju činiti. (Pickhardt, 2022)

Činjenica je da mladi sve manje vjeruju autoritetima, smatraju da država, škola, Crkva, roditelji itd. ne ispunjavaju svoju funkciju i kreću u njihovo osporavanje. Djeca su jednako deprivirana u autoritarnom okruženju, kao i kad im je sve dopušteno! (Miliša, 2022)

„Lakše je odgojiti snažnu djecu, nego popraviti slomljene odrasle.“

Frederick Douglass

Tekst priredile: mr. Andreja Radić, dipl. soc. rad. i mr. sc. Lucija Sabljić, dipl. soc. ped., Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti NZJZ „Dr. Andrija Štampar“