U posljednje se vrijeme puno govori i piše o usamljenosti i izoliranosti među mladom populacijom. Prema brojnim istraživanjima, ovi problemi su sve izraženiji među djecom i adolescentima, a i praksa to potvrđuje.

Izoliranost i usamljenost često se smatraju sinonimima. Međutim, iako među njima postoji povezanost, radi se o dva različita pojma.

Izoliranost je fizičko stanje, kad osoba ima malo ili nimalo kontakata s drugima. Većinu vremena provodi kod kuće, uz odbijanje ili izbjegavanje socijalnih interakcija.

Usamljenost je emocionalno stanje, koje se manifestira kao odvojenost od drugih, osjećaj praznine, bez obzira na broj socijalnih kontakata. Usamljenost je subjektivni doživljaj nesklada između željene i stvarne kvalitete društvenih kontakata.

Izoliranost može dovesti do usamljenosti i obrnuto.

Razlozi zbog kojih se neko dijete ili adolescent izolira od drugih su individualni, ali postoje neki zajednički faktori koji povećavaju rizik od pojave izoliranosti:

• Siromaštvo – djeca i mladi ne mogu ići ukorak sa svojim vršnjacima, pristup socijalnim aktivnostima poput sporta, hobija ili putovanja je ograničen i čini ih drugačijima na negativan način.
• Poteškoće u razvoju – djeca otežano uspostavljaju socijalne veze zbog fizičkih ili kognitivnih poteškoća, nerijetko izložena ruganju od strane vršnjaka.
• Zlostavljanje bilo koje vrste – žrtve zbog svojih iskustava teško stvaraju i održavaju veze, nemaju povjerenja i nesigurne su.
• Postojanje poteškoća na području mentalnog zdravlja – anksioznost, depresivni poremećaji i druge poteškoće dovode do toga da se dijete ili adolescent osjeća neugodno u socijalnim kontaktima i počinje ih izbjegavati.

Svi navedeni razlozi mogu izazvati ili pojačati i usamljenost. Dodatnim rizičnim faktorima za usamljenost smatraju se:

• Promjene u društvenom okruženju – prijelaz iz osnovne u srednju školu, promjena škole, mjesta stanovanja, gubitak prijatelja.
• Izostanak podrške u obitelji – neadekvatna podrška i loša komunikacija u obitelji.
• Socijalna anksioznost – boje se sudjelovati u društvenim aktivnostima koje njihovi vršnjaci uglavnom vole.

Obično se smatra da su osobe starije životne dobi usamljene i izolirane. Međutim, prema mnogim istraživanjima najusamljeniji su mladi ljudi, bez obzira na kulturu, zemlju ili spol.

Preko 70% osoba koje pripadaju generacijama tzv. Milenijalaca i Z-generacije izjavljuje da se često osjeća usamljeno. Obje generacije povezane su s pojavom i razvojem Interneta, odnosno društvenih mreža. Mnogi autori zastupaju mišljenje da je upravo moderna tehnologija (osobito od pojave pametnih telefona) zaslužna za sve veću usamljenost među mladima.

Usamljenost i izoliranost imaju značajan negativan utjecaj na mentalno zdravlje pa stručnjaci preporučuju neke načine na koje bi se one mogle umanjiti:

• Ograničavanje korištenja društvenih mreža
• Redovito bavljenje fizičkom aktivnošću
• Dovoljno sna
• Volontiranje
• Kućni ljubimci
• Njegovanje stvarnih prijateljstava
• Stručna pomoć

Nisu sva djeca i mladi usamljeni zbog istog razloga pa tako ne postoji ni sredstvo koje će svima pomoći. Bez obzira na to, najvažnije je ne ostaviti dijete ili mladu osobu da se sama nosi s ovim problemima. Roditelji mogu i trebaju biti podrška i pomoć kada je to potrebno. Blago, ali ustrajno, poticanje da progovore o tome kako se osjećaju potaknut će ih da potraže i načine koji će im pomoći da se s usamljenošću lakše nose.

Pripremile: mr. Andreja Radić, dipl. socijalna radnica; mr. sc. Lucija Sabljić, dipl. defektologinja; mr. sc. Snježana Šalamon, dipl. socijalna radnica